Prvomajski inkubator, Međunarodna skupna izložba na temu PRIVATNOST? SLOBODA?

Naziv Prvomajski inkubator krije glazbeno-likovno događanje koje se u gradu Krku sada već tradicionalno održava krajem travnja i početkom svibnja s ciljem okupljanja, druženja i razvijanja rasprave među mladim glazbenicima, likovnjacima, ali i ostalim entuzijastima.

Prvomajski inubator tako čine dva samostalna, ali ipak zavisna, konglomerata: skupna tematska izložba i koncert demo bendova ojačan nastupom poznatijih gostiju. No redci koji slijede posvećeni su aktivističkim nastojanjima okupljenih likovnjaka. 
Postav ovogodišnje izložbe otkriva radove inozemnih i domaćih autora koji su se jednako progresivno osvrnuli na fenomen sve češće ugroze slobode i privatnosti pojedinca koji je nedavno kulminirao predlaganjem ACTA-e (The Anti-Counterfeiting Trade Agreement), kao multilateralnog sporazuma kojim se predlažu međunarodni standardi za zaštitu intelektualnog vlasništva, još jednom pokrenuvši lavinu negodovanja. 
Slijede tek neki od nedostataka demokratskog kredibiliteta eventualnim potpisivanjem ovog dokumenta: stavljanje interesa vlasnika prava ispred prava na slobodu govora i privatnost, prepuštanje slobode nad kontrolom govora privatnom sektoru, ometanje korištenja društvenog i kulturnog nasljeđa ili kriminaliziranje velikog broja građana za beznačajne prijestupe. No inzistiranje nekolicine pripadnika političke elite na neprihvatljivim propozicijama ACTA-e predstavlja tek mali dio više ili manje uspješnih pokušaja da se čovjeka, zbog pretpostavljenog višeg cilja koji ne podliježe definiranju, u potpunosti razodjene - ukoliko se to već prethodno nije dogodilo.
 
Daque (Austrija) dvijema računalnim grafikama Privacy (2012.) i Total Surveillance (2012.) istražuje koliko suvremeni oblici komuniciranja poput (gotovo neuništivih) QR kodova, što ih se krajnje simptomatično čita smartphone uređajima, utječu na proces apsorbiranja umjetničke poruke. Einat Shteckler (Izrael) fotografijom Freedom 2 (2011.) postavlja pitanje o sveprisutnosti problema ropstva danas, bilo da se radi o onome klasičnom, rasprostranjenom više nego li ikad prije, gdje je nekome bez njegove volje oduzeta sloboda, a nametnute različite prisile, ili onome gdje netko iz vlastitih pobuda, pod utjecajem pojedinih segmenata popularne kulture, svjesno ulazi u razna fetišistička ropstva. Enzo Comin (Italija) isprepličući prizore iz svakodnevnog života s opasnostima koje nam neprestano prijeke u ciklusu Sulla sicurezza (2009. - 2012.) jasno ilustrira činjenicu kako je čovjekov strah od nesigurnosti, ali i neizvjesnosti, u direktnoj vezi s načinom na koji suvremeno shvaćanje slobode ograničava naš javni, ali i privatni život. Erin Fortier (Kanada) činom umnažanja autoportreta Trace écrite (2012.) podsjeća kako možebitna kontrola nad akcijama pojedinca, sukladno propozicijama ACTA-e, ima potencijal bitno ugroziti njegove kreativne potencijale. Hagen Klennert (Njemačka) fotografijom Untitled (2008.) s istaknutim geslom Luja XIV L'état, c'est moi (Država, to sam ja) analizira neobičnost političkog prostora europskog Zapada. Jelena Jovančov (Crna Gora) grafičkim poliptihom Gaženje refleksija (2009.) propituje živimo li iluziju, gotovo borgovsku svakodnevicu, jesmo li toga svijesni, te imamo li snage za suočavanje. Johannes Gérard (Njemačka) fotoinstalacijama Your are suspicious (2010.) i Your privacy… (2012.), pomalo ironično, ukazuje kako su sloboda i privatnost pod različitim pritiscima, i to ponajviše zbog politike i njezinih aktera koje sve intenzivnije izjedaju interesi kapitala. Klaus Pinter (Austrija) radom Untitled (2011.), kao svojevrsnim komentarom shvaćanja slobode danas, entuzijaste animira da iskušaju nove plesne korake. Maja Radešić (Hrvatska), slikarskom instalacijom Keyhole Diptih (2006.)  komentira voajersku potrebu za konstantnom penetracijom u tuđe intimne prostore, odnosno za uspoređivanjem, špijuniranjem i nadzorom koji je stvoren pojavom internetskih tražilica, a potvrđen egzistencijom socijalnih mreža. Mirta Grandić (Hrvatska) kiparskom instalacijom Mozak (2011.), insceniravši simboličnu situaciju, ukazuje na globalnu sliku svijeta opterećenog silnicama neoliberalnog kapitalizma čija se kompetitivnost temelji na komunikacijskim procedurama s konzumerizmom kao krajnjim ciljem. Patricia Aramburu (Švedska) instalacijom COSY or OVERCRODED (2012.) istražujući arhitektonske standarde, nejasnu granicu između udobnosti i pretrpanosti, ukazuje na činjenicu kako, bili toga svjesni ili ne, utječemo jedni na druge. Dijelimo li sobu, stan ili grad, svako naše djelovanje biti će utisnuto u akcije drugih. Rinat Schnadower (Izrael) dvama autoportretima Please Don't (2011.) i The Mark (2011.) materijalizira napetost između onoga što skrivamo i onoga što pokazujemo, ilustrirajući granicu između definiranja sebe subjektom ili objektom. Roberto Voorbij (Nizozemska) instalacijom Private Space (2011.) dovodi u odnos privatno, javno i komercijalno referirajući se na ACTA-u kojoj su kapitalistički ideali važniji od slobode. Private Space tako opću komercijalizaciju odvodi u ekstrem servirajući sigurnost i slobodu tek kao robu. Sal'it Krac (Izrael) dokumentarnim fotografijama Shanghai 01 (2012.) i Untitled 01 (2012.) istražuje međuodnos privatnosti, svoje socijalne pojavnosti i roda/spola (gender). Tamara Tokić (Hrvatska) plakatom Alea iacta est (2012.), reciklirajući Cezarov poklič (Kocka je bačena), poziva na pobunu, a unatoč njezinom neizvjesnom ishodu, obzirom na karakter svakodnevice, alternative nema. Ting-Ting Cheng (Tajvan, Velika Britanija) videom Dubbing Project (2012.) propituje odnos jezika, komunikacije i kulturnih/kulturalnih barijera. Istraživanjem poruka koje se primaju unatoč nepoznavanju jezika na kojem su odaslane otkrivamo način na koji jezična barijera kodirs sadržaj. Umjetnička knjiga GODISAWOMAN (2012.) nastala spajanjem opisa dvanaestanog pritvora proživljenog na Londonskom aerodromu (razlog: suspicious reason of visiting) i slikovnog materijala pronađenog putem Google-a razmatra problem utjecaja rase, spola i nacionalnosti na zaštitničke akcije Zapada. Ovaj projekt istražuje i ulogu Interneta, kao najbrže rastućeg medija, inzistirajući na pitanju cenzure i autetntičnosti u slučaju informacija koje svakodnevno konzumiramo. Vedrana Valenčić (Hrvatska) instalacijom PUBLIC HANDSHAKE (2012.) istražuje koliko je bitna kvantiteta javnosti koja će se usuglasiti i međusobno stisnuti ruke protiv dogovota kao što je ACTA. [Igor Gržetić]