KRK25: U crkvi sv. Kvirina otvorena izložba posvećena Paolu Venezianu

Dan uoči blagdana sv. Kvirina, zaštitnika Krčke biskupije i Grada Krka, 03. lipnja 2018. godine, u njemu posvećenoj crkvi, danas u funkciji Katedralne riznice, predstavljen je novi postav sakralne izložbe motiviran jednim od najistaknutijih predstavnika venecijanskog slikarstva na prijelazu iz prve u drugu polovicu 14. stoljeća - Paolom Venezianom.

Ovu zaista vrijednu izložbu, uz nastup Župnog katedralnog zbora, zajednički su predstavili Anton Valković, krčki župnik, zatim Zvonimir Seršić, predstojnik Ureda za crkvenu umjetnost i kulturna dobra Krčke biskupije i Franjo Velčić, generalni vikar Krčke biskupije, dok je čast da postav proglasi otvorenim pripala mons. Ivici Petanjku, krčkom biskupu.

Izložbom su pored stalnih eksponata, poput Frankopanske pale (1477.) te Raspetog Krista s Marijom i Ivanom (1370.), predstavljene sljedeće umjetnine: poliptih sv. Lucije Paola Veneziana (1333. - 1345.) iz istoimene jurandvorske opatije, antependij s prizorom krunjenja Bogorodice i svecima Jakovom i Stjepanom nepoznatog venecijanskog majstora (1358.) iz župne crkve u Dobrinju (nastao po kartonu Paola Veneziana), triptih sv. Ivana Jacobella del Fiore (15. stoljeće) iz župne crkve u Omišlju, triptih sv. Mihovila Paola Campsa (1514.) iz župne crkve u Baški, Bogorodica s djetetom Paola Campsa (16. stoljeće) iz vrbničke Zbirke Desetinec i Bogorodica s djetetom nepoznatog autora (15. stoljeće) iz Krčke katedrale.

Ovogodišnja izložba, uvodi Seršić, nosi naziv Paolo Veneziano jer u njezinom je središtu vrijedan poliptih sv. Lucije iz istoimene jurandvorske crkve, a uz njega i antependij s prizorom krunjenja Bogorodice i svecima iz župne crkve sv. Stjepana u Dobrinju. Svaka ozbiljna stvar ima svoje kanone i pravila, pa tako i svako ozbiljno umjetničko djelo, posebice ona religiozne tematike. U te okvire spadaju izvori, što znači da svako religiozno umjetničko djelo mora po nečemu biti naslikano, a koristimo li stručno terminologiju, riječ je o ikonografskom izvoru. Složit ćemo se svi, tumači nadalje Seršić, oko zaključka da je najznačajniji ikonografski izvor za takva djela upravo Sveto pismo. Primjerice, ako kažemo - I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena Suncem, Mjesec joj pod nogama... - znat ćemo da se radi o rečenici iz Knjige Otkrivenja (Otkrivenje 12,1). Ta žena rađa sina u kojem treba biti prepoznat Mesija, ujedno označavajući Sion tj. božji narod koji rađa Mesiju i vjernike. Apokaliptična žena također može predstavljati Mariju kao kraljicu Crkve, tako su naime mislili crkveni oci i cijela jedna liturgijska i ikonografska predaja. Upravo taj prizor, žene odjevene Suncem, možemo vidjeti ovdje, i to u središtu Frankopanske pale iz 1477. godine. Uz pomoć ikonografskog izvora - Svetog pisma, nastavlja Seršić, znat ćemo razlikovati sv. Ivana Evanđelista od sv. Ivana Krstitelja, pa ćemo sa sigurnošću reći da je na jednom prizoru triptiha sv. Ivana Jacobella del Fiore iz župne crkve u Omišlju prikazan upravo sv. Ivan Krstitelj koji ukazuje na Krista: Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta (Ivan 1, 29). Ako krenemo promatrati ostale motive na izloženim umjetninama možemo se zapitati koji su njihovi izvori, poput prizora sa sv. Ivanom Evanđelistom koji u Efezu oživljava mrtvaca ili prizora sa sv. Ivanom Evanđelistom pred rimskim carem Domicijanom. Tako dolazimo do jednog značajnog zaključka, koji se ogleda u činjenici kako su za ikonografiju osim Svetog pisma jednako važni apokrifni i hagiografski tekstovi koji su uglavnom napisani tijekom srednjeg vijeka kada je to bio izraz pobožnosti, o čemu svjedoče i poliptih sv. Lucije, i triptih sv. Ivana, i triptih sv. Mihovila. U takve (literarne) predloške spada Legenda aurea (Zlatna legenda) iz 13. stoljeća čiji je autor dominikanac Jakov Varaginski, ali i ostali za kršćansku ikonografiju važni rukopisi poput Speculum Beatae Mariae Virginis iz 13. stoljeća, Objave sv. Brigite iz 14. stoljeća iliti Meditationes uitae Christi iz 15. stoljeća. Riječ je djelima koja su nastala kao izraz vjere i pobožnosti u kojima se nalaze opisi Kristovog i Marijinog života, kao i opisi života svetaca, a čime su se, naposljetku, služili i umjetnici kako bi stvarali svoja umjetnička djela. Prema tome, mi u scenama s pale sv. Lucije, koje su izdvojene i uvećane, ali i u prizorima s triptiha sv. Ivana, zaključuje svoje izlaganje Seršić, prepoznajemo motive opisane u Zlatnoj legendi.

Za palu sv. Lucije Paola Veneziana, nastavlja Velčić, moramo kazati kako je to jedan od najvećih i najdragocjenijih umjetničkih spomenika ne samo na području otoka Krka već i čitave Krčke biskupije. Radi se o umjetnini koja ima svoju povijest, i koja je naslikana, o čemu piše i krčki biskup Josip Srebrnić, između 1333. i 1345., tj. u prvoj polovici 14. stoljeća. Paolo Veneziano nije radio sam, već zajedno sa svojim ocem, bratom i sinovima, iz čega možemo zaključiti kako se radi o venecijanskoj umjetničkoj radionici koja je najavila prelazak iz gotike u renesansu, što je, u pojavi perspektive, vidljivo i na poliptihu sv. Lucije. Početkom 20. stoljeća, tumači Velčić, umjetnina se nalazila u jurandvorskoj crkvi sv. Lucije, i to sve do 1913. kada preko Pule biva dostavljena u Beč gdje je i restaurirana u Austrijskom uredu za čuvanje spomenika. Zbog posljedica izbijanja Prvog svjetskog rata i novih političkih prilika, poliptih se nije vratio u Jurandvor već je odnesen u Italiju te izložen najprije u Trstu, a potom i u Kopru. Po izbijanju Drugog svjetskog rata sakriven je u blizini Udina. No, svo to vrijeme tadašnji krčki biskup Srebrnić svim se silama trudio i na sve se moguće načine zauzimao za njegov povratak na otok, što se na posljetku i dogodilo, krajem 1944. godine. Govoreći o Paolu Venecijanu kao velikom majstoru, navodi Velčić, njegova se djela nalaze diljem naše obale, ali i u zbirkama najznačajnijih svjetskih galerija i muzeja, s time da poliptih sv. Lucije, krenemo li s njegovom analizom, u svome središtu sadrži prikaz svetice koja, zanimljivo, nije predstavljena poput mučenice, pa čak nema ni svoje uobičajene atribute (pladanj s očima), dok sa svake strane nailazimo na po četiri prizora iz njezinog života i mučeništva. Upravo prvi prikaz na kojem sv. Lucija uz grob sv. Agate moli za ozdravljenje svoje majke, jedan je od najindikativnijih, obzirom da izvrsno ilustrira prijelaz gotike u renesansu, što je najočitije u perspektivi ciborija i same grobnice, kako bi se sugerirala dubina. I dok se u donjem dijelu poliptiha nastavljaju prizori iz života svetice, u središtu gornjeg dijela prikazani su Kristovo raspeće i Navještenje, ali i portreti sljedećih svetaca: sv. Kvirina, sv. Ivana Krstitelja, sv. Andrije i sv. Gaudencija. Međutim, ikonografski gledano, primjećuje Velčić, postoji jedan problem vezan uz prikaz sv. Kvirina, budući da je naslikan bez mitre i uobičajenih atributa, samo s venecijanskim križem, što je neke povjesničare umjetnosti navelo na tumačenje da se ovdje ipak ne radi o sv. Kvirinu, već o sv. Marku Evanđelistu. No unatoč tim nedoumicama, preostaje nam da istinski cijenimo ovo vrhunsko slikarsko ostvarenje što je stoljećima bilo izloženo u opatiji sv. Lucije u Jurandvoru, zaključuje Velčić.

Izložba Paolo Veneziano, ostaje otvorena tijekom čitavog ljeta, a postav je, u lipnju, moguće razgledati svakim danom, od 09.30 do 12.30 sati, s time da će tijekom srpnja i kolovoza izložba biti otvorena i u poslijepodnevnom terminu.