Vlakići noćnih tmina, izložba Bojana Tankosića

Fascinantni, fantazmagorični ciklus Vlakići noćnih tmina Bojana Tankosića, koji vizualizira jedan uznemirujući, halucinantni svijet snova, počeo je nastajati 2006. godine, a inspiriran je njegovim sjećanjem na priče iz djetinjstva. Ali ne na one poetične i milozvučne priče o cvijeću i umilnim životinjama, već na one zastrašujuće i dramatične priče, koje izazivaju nelagodu i kvare snove.

Priče o babarogama i zlodusima, o demonima, furijama i bićima podzemlja (a možda i o svemircima!), koji u snu, u nekim noćnim morama, posjećuju djecu i plaše ih. Duboko su se ove priče usjekle u autorovu memoriji i on je od njih krenuo kad je zamislio svoj ciklus o snovima. Ciklus kroz koji snažnim i energijom nabijenim bojama oživljava jedan nadrealni, fantastični svijet, napučen grotesknim likovima podzemlja (ili možda nekih prostornih dimenzija koje vidimo samo dok spavamo). Sve je u tom svijetu posloženo tako da se na prvi pogled stekne dojam veselog, zabavnog parka, s rekvizitima za igru, s balonima, te s rasvijetljenim malim vlakićima koji paklenski jure preko tobogana i kroz tunele. Međutim, sve je to ustvari iluzija i slatka  vizualna obmana, jer kad se ugase svjetla (ili kad nestane sna!), mali zli duhovi, demoni i bića noćnih tmina - pomoćnici sila zablude i sila tame (ili možda neke druge sile velikoga univerzuma) odvode na svoju stranu spektaklom privučene, pridobijene spavače. 
Ova priča, koju kroz ciklus Vlakići noćnih tmina prepričava Bojan Tankosić, uznemirujuća je i nije bezazlena. Pred nas postavlja bezbroj pitanja i otvara mnoge opcije. Svi mi sanjamo i u snovima na svoj način interpretiramo podatke iz realnosti i iz podsvijesti, miješajući ih s emocijama. Kroz snove svake noći ulazimo u jedan drugi svijet. Jesmo li, međutim, sasvim sigurni da je taj svijet samo interpretacija našega svijeta? Možda je to neki već odavno postojeći paralelni svijet, koji je u nama i oko nas, ali na jednoj drugoj frekvenciji! Jesu li ti mali demoni iz naših snova, koji nas žele odvući na svoju stranu, uistinu samo iluzija - ili neka druga stvarnost? I jesmo li, nakon ulaska u njihov svijet, kad se probudimo, isti oni koji smo bili jučer? Najposlije, jesmo li zaboravili - ili smo samo zakopali duboko u podsvijest, snove s nekim ludim noćnim vožnjama malim vlakićima, u kojima smo prolazili čudesnim prostorima, dotičući bljeskove i tmine, odupirući se silama? 
Sva ova pitanja zasigurno si postavlja i Bojan Tankosić, jer njegova priča o snovima - ili iz snova, istinski je intrigantna. Ali i njemu osobno bliska, pa je on razvija kroz svoje slikarstvo do današnjih dana. Većina ljudi ne sjeća se svojih snova. Međutim, oni tankoćutni i vizualno senzibilizirani, umjetnici poput Tankosića, ipak ih se vrlo jasno sjećaju. Ne iznenađuje zato da mu je ta tema stalni izazov. Međutim i povod za razvoj njegova snažno ekspresivnoga slikarstva, koje se temelji na snažnoj, sugestivnoj boji i nemirnoj gesti. Sve te uznemirujuće, čudesne priče iz snova autor kroz bljeskove svjetla i boje jasno vidi u budnome stanju, promatrajući ih, čini se, nekim unutarnjim okom, a onda sve one razbuđene duhove i demone iz snova, koji kreveljeći se pozivaju da ih slijedimo, slika uzburkanim emocijama i vehementnim potezima. Uvedeni smo i pričom i bojom u svijet neke druge, pomaknute stvarnosti; u svijet magičnoga i fantastičnoga, gdje se nenadano, u nekom svjetlosnom blicu, u jurećem vlakiću stalno pojavljuju groteskni likovi neočekivano transformiranih oblika, te hipnotički izbuljenih, užarenih očiju, spremni da nas se dočepaju. I premda se na prvi pogled čini da se tu nalazimo u nekoj vrsti dječje igraonice, jasno je ipak da unatoč svojevrsnog kolorističkog kaleidoskopa svjetla i boje ta igraonica pripada svijetu tmine i svijetu nadraženih čula. Svijetu koji je dubinski uskovitlan emocijama, gdje je boja nesputana i gusta, te strastveno intenzivna i do bola vrištava, prodorna i ekspresivna. Gledatelj zastaje zatečen žestinom dojma koji ga neobjašnjivo pritišće. Ali ga i neopisivo općinjava. Jer sve tu ima neko drugo značenje i neke druge zakonitosti, kao da je spojeno s nekom magijom - dal´ podzemlja, snova, ili svemira?!  Autor se pritom, u toj bogatoj priči, prepušta slobodi autorske imaginacije i intenzitetu inspiracije, slikajući sa strašću koja je nepredvidiva i s bujnošću koja je gotovo nezaustavljiva. [Višnja Slavica Gabout]