Kad se stope stih, ritam i zvuk

 

Novi list, 10. kolovoza 2014.

 

Blizanci su, ali brzo ih se raspoznaje. Pjevači su, ali pričaju kao pučki filozofi. Blagi su, ali angažirani i fokusirani kad pjevaju ili pričaju o muzici. Duhovni su, ali u institucijama ne vide lice svoje duhovnosti. Već i diljem svijeta dovoljno je samo reći: Teofilovići.

R 'n' R, Ratko i Radiša, kao dječaci se ni po čemu nisu razlikovali od svojih vršnjaka. Natjeravanje lopte po igralištima u Čačku bilo je sve što su željeli raditi, pa ni ustrajna nagovaranja roditelja da se, kao očiti sluhisti, počnu baviti glazbom, nisu urodila osobitim plodom. Samo su se još jače htjeli baviti košarkom koju su, kako kažu dok sjedimo nakon tonske probe u krčkom Kaštelu, igrali da igraju, da se dobro zabave. 

Igrali smo atraktivno, duhovito, s vicom i šalom. Radiša je igrao dvojku, šutera, a ja sve: probijanje, šut, što god treba - kaže Ratko, prvi i pričljiviji glas. 

Drugi, onaj koji daje bazu, dodaje da se smisao sporta danas gubi, da mu fali magije, igre. I tko zna, možda bismo još uvijek pričali o Messiju, Ronaldinju, pravom Ronaldu, Jordanu, Kukoču i Draženu, protiv kojih ni NBA nije našao lijek, da pored najvažnijih sporednih stvari na svijetu ne postoje i one najvažnije stvari. 

A za njih je, pričaju legende, zaslužan Predrag Peruničić, 80-ih godina prošlog stoljeća voditelj zbora Stevan Mokranjac u Čačku. Priča Ratko kako mu je, očito prepoznavši talent, ostavljao ceduljice da se javi u zbor, što je on dugo oklijevao učiniti. No to tako nije moglo ostati, pa se Peruničić posebno oduševio kad je shvatio da Ratko dolazi u paru s bratom Radišom. Sedam godina pjevali su u zboru, a tri godine prije smrti 1990. godine rekao im je: Vas dvojica napravit ćete velike stvari u muzici. 

Njima se to nije tako činilo kad je Peruničić umro. Bili su, kažu, u šoku. Tada im je već bilo jasno da bez pjevanja ne mogu, ali što i kamo sad? Trebalo im je pola godine da dođu k sebi. 

    

Skupljanje starih napjeva

 

Slušajući stare snimke na Radio Beogradu, počeli smo ih snimati na kasetofon i pjevati. A tada su stvarno bila najteža vremena za bavljenje bilo čime, i kad smo došli na Radio po snimke tih pjesama koje smo čuli, ljudi su nas pitali što će nam to - kaže Ratko, priznajući da je ljubav prema narodnim motivima, koji su danas ključni u njihovim interpretacijama, postojala oduvijek. I u rock bendovima koje su tad slušali: Leb i sol, Drugi način, Time, Jethro Tull... oni su ih tražili. No ono što su doista trebali bilo je skupljanje izvorne stare poezije i starih napjeva. Tako je sve počelo. 

U tom poslu danas se ne ograničavaju ni žanrovski ni geografski. Na spomen etno muzike ili world musica frkću nosevima, i iako priznaju da im glazba ovih prostora odgovara po temperamentu i senzibilitetu, ni tu nisu ograničeni. A pod ovim prostorima misli se na prostor bivše Jugoslavije, odakle je uglavnom materijal koji obrađuju svojom posebnom tehnikom pjevanja, zaogrnutom i nemalom mistifikacijom dvoglasa. 

Naime, duge godine suživota i vježbanja, uz nezaobilaznu činjenicu najbližeg od bliskih srodstava, onog blizanačkog, dovele su do pjevanja koje je teško, ako ne i nemoguće, kopirati. Dok Ratko pjeva prvi glas, Radiša će najmanje loviti terce, ali hoće i sekunde i kvarte i kvinte. A kad zagrme u isti glas, što je najteži oblik dvoglasnog pjevanja, i koji su kroz povijest izvodili uglavnom najbliži srodnici, onda se pokaže zašto priča o Teofilovićima nikako ne može biti prazna. 

Bit je da između tih dvoglasa tijekom pjevanja, mahom skoro sve pjesme završavaju tim jednim tonom, unisom, a taj ton jest božanski ton, metafizika, vertikala, kad mi zajedno uđemo u taj ton i kad se sve stopi u jedno - kaže Ratko, a Radiša dodaje: Mi intuitivno stvaramo muzičku sliku. Drugi glas nastao je kao posljedica prepoznavanja unutrašnjeg damara prvoga glasa, on je uzročno-posljedičan. I ne smatram da smo mi tu nešto izmislili, nego mi svojim alikvotnim bojama uspijevamo dobiti taj muzički opseg koji je najugodniji. U muzici mnogi smatraju da su važni visoki registri, možda negdje i jesu, ali ako imate toplinu, različite alikvotne boje, onda je to bogatstvo. 

Ili kako im je jednom rekla jedna djevojčica: Jedan pjeva, a drugi uljepšava. 

    

Tajna veza s Makedonijom

 

A pjevaju se, dakle, stare melodije i napjevi. Ima tu i narodnih »šlagera«, kako će braća primjerice nazvati dalmatinsku Zaspalo je siroče, ali pjesme su uglavnom drevne, od kojih mnoge šire nepoznate. Srbija, Bosna, Kosovo, Makedonija, Dalmacija... Svega ima na četiri snimljena albuma, od kojih su posljednji, Vidaricu, braća snimila zajedno s proslavljenim gitaristom Miroslavom Tadićem. Vidarica ih je uostalom i dovela u Krk, gdje su je zajedno s Tadićem predstavili okupljenoj publici u Kaštelu. 

Vidarica, kao i prethodna tri albuma, puna je tradicionalnih napjeva u novim aranžmanima. Jer braća pomno proučavaju stare napjeve i stare tekstove, uporno tražeći jedinstvo stiha, zvuka i ritma. Zato njihova verzija Zaspalo je siroče ne zvuči kao benigna uspavanka, kako često zvuči u interperetacijama nekih naših klapa. 

To je bila epidemija crnog prišta. Dijete je izgubilo majku. Ono pati, plače, tu su neki crni ljudi; melankolija i poezija. Ja kad to pjevam... Suština je čitanje poezije - zaključuje Ratko. 

Ali ima i neka tajna veza braće s Makedonijom. Upućuje na to raskošan izbor makedonskih napjeva. Radiša objašnjava da je veza doista jaka. 

Oboje roditelja završilo je fakultet u Makedoniiji. Mama je 1963. godine nosila najstarijeg brata, trebalo se dogovoriti za porod ili u Čačku ili u Skoplju. Krenuli su ipak za Čačak. I tada se desio najveći potres u Skoplju pa njihovi roditelji nisu znali što je s njima. Kasnije su pak saznali da je kuća u kojoj su živjeli srušena do temelja. Mama nikad više nije išla u Skoplje, tata je dolazio, Ratko i ja smo bili u vojsci u Skoplju, a i moja supruga je Makedonka - kaže Radiša. 

A da talenti ne dolaze sami i slučajno, pokazuje upravo primjer sretno rođenog najstarijeg brata, o kojem blizanci pričaju oduševljeno, ističući da je završio elektrotehniku, dugo radio za velikog proizvođača mobitela, ali usput, eto tako, napisao i roman Klopka, po kojem je Srđan Golubović snimio zapaženi film. 

Upravo filmom, dobrom knjigom ili šetnjom braća se opuštaju od napornih putovanja i nastupa. Ne vole, kažu, izlaske, zadimljene prostore, alkohol... Tek će Radiša tu i tamo popiti pivo, ali glas je najvažniji i treba ga čuvati, pa to neće biti baš ledeno pivo, ili limunada koja se ipak češće pije. 

    

Kaleiodoskop motiva ovih prostora

 

Sva se ta fokusiranost i ozbiljnost u pristupu svom pozivu itekako osjeti na koncertu. Sigurnost u interpretaciji, magija unisonog pjevanja, u što se Tadić savršeno uklopio, osjetila je i publika, koja trojcu nije dala s pozornice Kaštela. Dvostruki bis bio je predvidljiv od samog početka i tradicionalne sprske A što ti je mila kćeri. Nastavak je donio potresne kosovarske pjesme, makedonske napjeve, sevdalinke i silna čuda koja su prostor Kaštela pretvorila u kaleiodoskop motiva ovih prostora, dijelom nepravedno etiketiranih narodnim prefiksom, iako je jasno da je iza svakog tog stiha, ili muzičke linije, stajao pojedinac, imenom izgubljen u prijevodu godina i tradicije. 

No zato su tu Teofilovići, da im udahnu novi život, Ratko prvim, a Radiša drugim glasom, Ratko pogledom u nebo i visoko uzdignutim rukama, a Radiša čvrsto ukotvljen u bazi, stisnutih pesnica, kao uzemljenje. Pa taman kad bismo mogli podlegnuti patetici i pomisliti nešto o prostoru u kojem ovaj dvojac stoji izvanvremenski, kanalizirajući sile prošlosti u duh koji se upisuje na karti prostorvremena kao naš bitak, spustit ćemo se na zemlju pa citirati Ratka, koji o tom njihovom scenskom stavu kroz smijeh kaže: Valjda zbog toga ni grom neće u nas. Ja ga zovem, a Radiša ga koči.

 

Na festivalu ispred 2.500 ljudi 

    

Talent braće Teofilović globalno je prepoznat. Kažu da su dosad nastupali u Japanu, Rusiji, Americi, diljem Europe, na Korzici, Sardiniji, u Kanadi i Švicarskoj... Tko bi se svega i sjetio. Ali najveći koncert pamtit će zauvijek. Bilo je to u Ohridu, gdje su nastupili na festivalu ispred 2.500 ljudi. Ratko ga navodi i kao njihov najljepši koncert. 

Bio je festival, i bilo je najviše tih raznih elektroničih bendova, mi smo dobili 35 minuta za nastup, ali publika nam nije dala da siđemo. Na kraju smo pjevali sat vremena - kaže Ratko. [Davor Mandić]