U iščekivanju knjige Tako je govorio Burbur, autora Alana Žica-Teklina

Da ste u 19. stoljeću bili lovac na izgubljeno blago, put bi vas vjerojatno odveo na Karibe. Na neki maleni otočić u kome se, kako ste načuli u nekoj krčmi, skriva zaboravljeno gusarsko blago. Ali da ste kojim slučajem bili lovac na izgubljene riječi i izumirajuće jezike, put bi vas sigurno odveo na otok Krk.
Ovdje su svoje zadnje dane doživjela tri izumiruća jezika. Krčkorumunjski, jezik kojim su govorili Vlasi, što ih je ovdje naselio još Ivan Frankopan, izumro je u Poljicama 1875. godine. Mediteranski jezik, neka vrsta mornarskog esperanta, jezik sporazumijevanja pomoraca s narodima s kojim su dolazili u kontakt, neki su Krčani govorili sve do '50-ih godina prošlog stoljeća. I naposljetku treći, veljotski jezik, nastao iz vulgarnog latinskog, govorio se u gradu Krku, u svojoj posljednjoj oazi, čak četiristo godina nakon što je izumro u Dalmaciji. Dana 10. lipnja 1898. godine u eksploziji cestarske mine, malo izvan grada Krka, poginuo je starac Antonio Udina Burbur, Krčanin, zadnji govornik tog tisućugodišnjeg jezika. Knjiga Tako je govorio Burbur, čiji je izdavač Centar za kulturu Grada Krka, iz tiska izlazi ove godine, i to sa zadaćom da rasvijetli ovu kod nas posve nepoznatu temu.
Njezin autor Alan Žic-Teklin sigurno će vas iznenadit gotovo nevjerojatnim otkrićima, jer ova je tema inspirirala brojne romanopisce, pjesnike, nadrealističke umjetnike, rock-grupe, ali ne domaće, već isključivo inozemne. Naime, u najvažnijem španjolskom Muzeju kraljice Sofije ciklus nadrealističkih slika iz 1972., znanog umjetnika Raimunda Patina, nosi naziv Čovjek koji je govorio veljotski. U Santiago de Compostelu u Španjolskoj, jedan je bar dobio ime Artefacto Burbur po zadnjem govorniku veljotskog jezika. Tu je svoju inspiraciju pronašla i galicijska pop-grupa Fanny+Alexander, uglazbivši pjesmu pod istim nazivom, a koja počinje riječima - Antonio Udina esta morto (Antonio Udina je mrtav).
U knjizi koja se čita u jednom dahu, otvara se jedan posve nepoznat svijet grada i otoka Krka, kroz narodnu predaju, i faktičke povijesne podatke, svijet u kojem se izmjenjuju nevjerojatne poveznice iz povijesti grada, koja je dosad bila neotkrivena. U priči o veljotskom jeziku saznat ćete detalje o borbama s bikovima, ali ne u Španjolskoj, nego u gradu Krku. Čitat ćete citate iz romana Profesor veljotskog, te nagrađene novele Princ Derviš, koja opisuje grad Krk, iako te romane nisu napisali Krčani već Španjolci. I na kraju čut ćete istinitu priču o gradu Krku 19. stoljeća kroz opise malenog čovjeka, Antonia Udine Burbura, koji je da prehrani svoju obitelj bio i švercer, i ribolovac, i poštar na brodu za Merag, i manualni radnik, zvonar u crkvi i pomoćni orguljaš, a koji je pored toga cijepao trsje, ali i balzamirao pokojnog biskupa.
Dva profesora, lingvista, međusobna konkurenta, doći će na otok proučiti naš jezik u zadnjoj fazi prije negoli je izumro, ali mjesta pod svjetlima reflektora ima samo za jednog. Svoju će znanstvenu slavu i pobjedu u toj sve samo ne poštenoj bitki odnijeti mladi lingvist Matteo Bartoli, izguravši starijeg kolegu, i napisavši svoje epohalno djelo o veljotskom jeziku. Međutim, zašto je sakrio podatke o Burburovoj majci? Zašto je glagol biti šest puta preveo u aoristu, a jednom u prezentu? Da li je on samo neutralni znanstvenik ili ima i neku drugu, tajnu misiju? I kakve veze sa svim time ima španjolski fašizam? A kakve književnik Janko Polić Kamov koji je u mladosti osnovao terorističku organizaciju CEFAS s imaginarnom krčkom terorističkom organizacijom iz romana Princ Derviš? Gdje počinje fikcija i gdje završava stvarnost? Zašto Kamov u romanu izrađuje bombu koja će ubiti Burbura, i zašto Burbur u stvarnosti pogiba minirajući cestu za Kimpi? Jer Burburova smrt nije jedina u toj čudnoj priči. Mnogi koji su o veljotskom jeziku nešto znali, umrli su iznenada, tako i Aldo Duro, urednik Bartolijevog talijanskog prijevoda, samo jedan dan prije nego li je knjiga o veljotskom izašla iz tiska, ili Mate Karabaić, koji je zapisao veljotske riječi i umro samo dvije godine prije nego li su ga lingvisti uspjeli pronaći. Zašto je izgubljena Karabaićeva bilježnica s veljotskim riječima? Zašto u romanu Princ derviš, profesor kojem je tajna služba upala u računalo, bježi s dvije prašnjave knjige na veljotskom jeziku? Gdje se skriva djelo vrbničkog historčara Ivana Feretića, koji je zapisivao veljotske riječi?
Navratit ćemo u Vrbnik i vidjeti zašto Burbur nikako nije mogao naučiti hrvatski od Franice, bez obzira na to koliko ju je voljeo, čut ćemo zadnje veljotske riječi od tri Puntara, saznati da Bašćani na tavanu drže Mamaliće koji poklanjaju zlato onome tko im donese makarune, svratiti do Skrpčića gdje očajna zaručnica ne može odgovoriti na brojna pisma otkrivača veljotskog, posjetiti zaboravljenu rimsku arenu blizu grada Krka te saznati razlog zašto žene donose kući zemlju natopljenu mučeničkom krvlju s tog svetog mjesta, gdje su drevni Krčani pogubljivali kršćane...
Onog dana kada se pred krčkim zidinama umjesto istrebljenja pojavljuje suživot, dok Hrvati predaju tijela ubijenih krčkih legionara, i dok krčki biskup izabire suživot umjesto istrebljenja, počinje proces prožimanja, proces u kome će jedna po jedna krčka obitelj napustiti jezik svojih predaka. Knjiga je to koja će poslužiti i kao vrsta upozorenja, jer se krčka čakavština možda također nalazi na pragu izumiranja, odnosno možda joj prijeti ista sudbina koja je prije 120 godina zadesila i veljotski jezik.
Tako je govorio Burbur knjiga je o krčkoj povijesti toliko nevjerojatnoj da na trenutke nalikuje na fikciju. Ujedno, to je i knjiga o romanima, slikama, pjesmama, o otoku Krku, fikciji koja na trenutke nalikuje na stvarnost. I dok u romanu Profesor veljotskog uznemireni profesor putuje vlakom zvanim čupapragove jer služi za uništavanje pruge po kojoj zadnji put prolazi, u knjizi Tako je govorio Burbur autor postavlja nove pragove, na nekoj drugoj pruzi, pragove koji nas vode na put upoznavanja jedne velike, a tako nepoznate krčke teme, da bez pretjerivanja možemo reći da je to knjiga o kojoj će se još dugo govoriti.